Utopia

"Razmislite dva puta, prije nego razbijete nečije srce, moji prijatelji"

28.06.2017.

Tuga se piše

Kada bi bar suze mogle, poneku riječ da izuste, krvave rane da izvrište, sve ono što mi nismo, tad kad je trebalo reći, rekli.Kada bi onaj kišobran na bene, naslonjen na stari oronuli cipelar ispričao, kuda me vodio bijes i nadanje i u kojem kutu bih na kraju s bradom na koljenima uzdisala, glasnije od svakog uragana, strašnije od svakog nevremena. Kada bi tuga mogla da se priča Watanabe ne bi toliko patio, Humbert bi svoje jadno srce izliječio, ali eto, tuga se piše.

10.04.2016.

moja sanjarko

Neću te buditi sanjarko moja, sanjaj kako si samo to ti znala. Maštaj, kako si to samo ti smjela. Kao nekada, dođi mi sa punom šakom cvijeća, pomiluj me rukom starice, poljubi me usnama djevojčice. Moja sanjarko,bar mene probudi, kasnim već dugo, ma i svejedno je, vrijeme će prolaziti, ali me ipak čeka. Sanjaj moje djevojče, ako te starost nekad zaustavi, da joj možeš prkositi. Kaži joj da si mirno spavala, kraj njiovog laveža, al' ni tad joj ne govori o snovima. Ako te upita o tvojoj hrabrosti, o tvojim očima o tvojoj boli, ne pričaj moja sanjarko, pozdravi je i kreni.

04.01.2016.

daleko, daleko

Sanjam te noćas, divno je. Na prozor, snijeg mi kuca. Neću! Pustiću samo rosu, neću ni inje, ni blentave vjeverice. Opet sam sanjar, budni, ko da me shvati..do vjetra pustog, ko da me pomiluje, do mjeseca moga. Krenuću kasnije gdje samo idu, zalutali pronalazaći svojih duša. Možda se skrasim, kao školjka, ali ne želim oklop, ako ne vrijedi ovo lutanje. Ako se ostavim, bacaću mrvice, neka me bar neko pronađe. Ja sam daleko, daleko...

12.11.2015.

Nekad slušam radio

Piše mi se nešto, ali ko bi pisao po ovom vremenu, dan već odavno spava, cipele pokisle, maca pobjegla, a ljudi se izvukli iz svojih dotrajalih koža. Krv je svuda, sliva im se niz lice, grudi, butine, prste, ništa nemaju, osim krvi, plaše me. O kome da pišem, ako mi je ona moja tužna strana zadužena za inspiraciju, a eto ni tužna nisam. Ko bi mi ugodio. Jutros nigdje ne ugledah suncokrete, valjda se i oni boje ovog zubatog sunca, ni voz me svojim tutnjem nije probudio, a kafa gorka, pa gorka. Navikla sam na rutinu, morala sam, ali bježi mi svake jeseni, pa trčim, tražim je ili nacrtam novu, pa se na nju navikavam, obojim je, ukrasim i okačim na zid, iznad uzglavlja, onda je proživljavam k'o što bi svako i radio, uz šoljicu kafe ili sok od cvekle. Nekad slušam radio, jedem kestene, dugo se kupam, ne odem na posao, napravim večeru, plešem ili pjevam, nekad bježim rutini, samo da vidim da li će me uhvatiti.

21.10.2015.

..

Samo mi treba malo poezije, i iskrenih zagrljaja. Malo poljubaca, usijanih očiju, od radosti zbog tebe. Suze znaju da budu lijepe, ako je lijep onaj zbog kog' plačeš. Pišite mi poeziju... ne škrtarite, pa znate li da riječi najljepše znače..

05.10.2015.

moj sijedi čovječe

Nemoj da se odaš zaboravu, ni kad ti kosa počne da blijedi, moje ruke milovat' će tvoje, I kad te noću probudi lavež, mladosti naše, nemoj poželjeti da ga nadjačaš, to smo samo mi. Kad ti stolac postane težak i zanemariš paučinu iz naših kutova, i stare brave postanu klimave, budi sretan, to je naš dom. Kad snaga te izda, a želio bi jako još jednom buntovno bos potrčati, raširiti ruke, milovati Sunce, mi ćemo samo šetati, rukama sklopljenim jednu uz drugu i osmijehom od planete većim, ostarismo zajedno. Kada mi umjesto haljine doneseš, najljepšu dunju iz naše bašte i svako jutro učiniš mirisnim, ah kako ću te voljeti. Kad počneš kašljucati i promuklim glasom kažeš, kako si, od svega se umorio, osim od nas, osim od ljubavi, zbog toga si bio, zbog toga si se rodio, zbog toga me voliš, zbog toga duše u tišini odlaze, ali nikada ne umiru. Tako smo bogati, moj sijedi čovječe

25.09.2015.

Trebaćeš mi

Trebaćeš mom djevojačkom lutanju, kao smjernica i oproštaj od prije. Molim te glasnom tišinom da ostaneš, trebaćeš mi kao nada mojoj samoći. Trebaćeš mi kao posljednji list za moju pjesmu, kao posljednji stih, uvijek najljepši. Trebaćeš mi da uspavam svoje uspomene. Kad počnem učiti zaljubljeno hodati, da se ne spotaknem, trebaćeš. Mojoj usijanoj glavi, mom nemiru i nikad procvalim suncokretima, trebaćeš, kao Sunce.

22.08.2015.

Odgajajući djecu bogataša

Odgajajući djecu bogataša naučila sam, da se novcem ljubav može kupiti. U poderanim starkama nikako ne smiješ van. Osmijehni se komšijama, ali ne pričaj s njima. Ne možeš na rolanje sa neurednom djevojčicom prekoputa. Za svaku peticu, dobićeš lovu. Za rođendan novi mobitel, za praznik set za šminkanje, pa već ti je 10 godina, moraš učiti o uglađenosti. Hrana u restoranima je tako ukusna. Treniraš tenis, iako je dosadno, voliš crtati, ideš na slikarstvo. Ništa nije skupo, samo nemoj vrištati na sred tržnog centra. Ne zanimaš se za vjeru, ko još ima vremena za to, ali ipak slaviš sve praznike jer ideš u privatnu školu, gdje su svi multietični. Vikende ne provodiš s roditeljima jer oni moraju na odmor od posla, možda na planinu ili do mora, smetaćeš im. A radnim danima imaš obaveza oko zadaće ili treninga. Kad se mama vrati s posla, obično je boli glava, a tata ima milion poziva, tvoje mjesto je u sobi. Mama je zabrinuta jer je njena desetogodišnja kćerka baš i ne gotivi, a učiteljica je rekla da djeluje potišteno i na času odjeljenske je rekla da tajne govori tetki. Ipak misle da je to samo rani pubertet, uvijek postoji opravdanje za dječiju drskost. Djeca ne traže novac, ako ih na to ne priviknete, kupite ih pažnjom i dobićete najiskreniju ljubav.

13.08.2015.

Ne trči za dvadesetim

Dugo si željela pobjeći u dvadesete, godine visokih potpetica, blještave šminke, dugih, nalakiranih noktiju, crvenog ruža i skupih kaputa. Iz blijedog i nevinog lica, jedne uspavane sanjarke, ušetati u zamagljene i tad nedodirljive kutove svijeta. Nije to bila obična znatiželja, ni tvoja nepromišljena radoznalost, pomislila si da tako treba. Dok si se djevojčinski divila dobro uštimanim, izvještačeno, sretnim ljepoticama ispred tvog malog televizora.. Bilo je čudesno gledati vani ispod tvojih naočala i nije postojalo ništa ljepše od dvadesetih. Željela si rođendane, svirke, buku i mnogo ljudi, tebi poznatih ili onih što slučajno dođu, to je bio svijet iz kojeg ne želiš pobjeći, željna spontanosti, uzburkanosti. Slavljenički i ponosno, diviš se sebi jer si konačno uspjela otključati kavez u kojem su te roditelji čuvali, sad njima u inat mrziš ružičaste zavjese u svojoj sobi, njihove godišnjice, dosadne nove godine i tihu djevojčicu iz komšiluka. Više ne pitaš za izlaske, samo zavrtiš ključevima svog novog auta i odjuriš. U dvadesetima ćeš poželjeti biti izazovna i poželjna, nažalost na pogrešnim mjestima, postat ćeš magnet za glatko izbrijane glave, punih džepova, pedantnih psihopata, bit ćeš im ponizna za malo uzbuđenja i mislit ćeš popularnosti. U dvadesetima ćeš nespretno miješati pića, buditi se mamurna, s jakim glavoboljama, u nečijoj staroj majici neugodnog mirisa. Ovladat će te kompleksi, pa ćeš piti čajeve za mršavljenje iako za to nema potrebe. Prolazit ćeš kroz crveno i nevino se smješkati namrgođenom policajcu na proširenju. Kad se ujutro probudiš, i zabrinuto pogledaš svoj odraz u ogledalu, podočnjake i razmazanu šminku, pomislit ćeš: - U šta se to pretvaram? I sebe tješiš izlizanim motom, "Život je jedan", znat ćeš sebe lažno ohrabriti. Dvadesete prolaze, ti postaješ depresivna, nervozna djevojka, pomisliš kako bi bilo dobro skrasiti se, imati stabilan život, samo malo mira, ne starački, već zdravo ispunjen, sa nekim koga si davno propustila, šteta. Prelistavaš naslovnicu, svugdje oko tebe slike tvojih nekadašnjih prijateljica, tihe djevojčice iz komšiluka, poznanika, njihove djece, ljetovanja, večera, poklona, ti im potajno zavidiš, osjećaš se potrošeno, ali ipak si ponosna, pa naglas kažeš da nije kasno. Zaboravila si na cigaru, koja je već dogorjela, pališ novu, odavno si ovisnik o nikotinu. Na kraju dvadesetih vraćaš film, kad bi bar mogla opet ispočetka, ne bi puno promijenila, ali bi išla sporijim tempom, sve si probala, dosadno ti je, nemaš posao, ljubav, prijateljstvo ni sigurnost. Da bar nisi išla u korak s dvadesetima, nisi ih trebala pratiti naivna djevojčice, život nije šahovska ploča, ali svakako si trebala biti bolji igrač ili bar malo mudrija.

26.07.2015.

Gdje si onda krenuo?

Ako ne možeš dalje od svog ponosa, gdje si onda krenuo, kada znaš da nevinim stopalima ne možeš gaziti izazovna, predivna polja ruža, a da se pritom ne ubodeš, bar malo. Ako se nadaš da je tvoja nepromišljenost još uvijek moja stvar, ja ću prestati objašnjavati svima, da je ovo vrijeme odrastanja, mog, tvog i njihovog. U inat neću zatvoriti prozore pred olujom niti se skrivati ispod zvijezda. Da li ćeš moći zavoljeti spontanost više od tvoje ograničenosti, baš onako kako ja jesam, dvolično, ali bar jesam nekako.

20.07.2015.

mir moga nemira

Izvini zbog moje radoznalosti, mojih sićušnih želja, što žele da budu na prvom mjestu, htjela sam da pitam o tebi, ali počela sam samo pisati sebi, za sebe, o tebi. Inspiracija mi nisi odavno, a odavno se i ne budiš u mojim očima, nisi mi ni draga osoba, ni neko ko bi mogao osmijeh da izmami, ni poneku suzu da ukrade, ni ljubav, ni ljubavnik, ni simpatija mi ne bi bio da sam opet djevojčica, ni neko zbog koga bih nervozno pucketala prstima, ni trag dima u mojoj sobi, ni djelić sunca na mom prozoru, ni prašnjava, davno pročitana knjiga na polici. Ne bih krenula ni zadnjim vozom da te opet vidim, ne bih ni glas da ti čujem, i sva tvoja pisma sam bacila i one slike uštimane i tvoj sivi kišobran, ali koga briga sad za to. Ponosno ti kažem da me nije briga, ali briga mi je što ne znam kako si, ni kako si otišao onog dana , ni zašto si otišao i što se nisi sjetio da mi kažeš bilo šta. Možda si žurio, svi negdje žure,možda si zaboravio, ljudi zaboravljaju, ali da si bar kasnije rekao bilo šta, ja bih čula tvoj glas, pa bih se smirila. Da sam znala bilo šta, sada bih bila sretnija. Ne. Da bih bila sretnija prvobitno trebam biti sretna, ustvari sam nesretna, ne zbog tebe, već zbog činjenice što ne mogu vjerovati, tako je tužno ne moći vjerovati nikome, a svi pričaju da tako divna stvorenja žive oko mene. Ti si meni bio divan, ali ko je mogao znati, da podvojene ličnosti stvarno postoje. I ko bi me sada mogao ubijediti da griješim. Ma kao da bi neko imao pravo ponovo ušetati u mir moga nemira.

10.07.2015.

Ispod moje crvene kose.

Šta je to tako čarobno u tvojim očima, čarobna bol, ne volim je, ali želim potajno, da je milujem i uspavljujem, da je budim svakim novim jutrom, da joj pjevam najljepšim glasom, najtužnijim tonovima, glasom usamljenih sirena, ja to mogu. Mogu da budem isto nešto kao ti, da se radujem lepršavom dušom, da plačem i grlim svoje godine, da se nadam ili da ostanem zarobljena, mogu da iščeznem ili da čeznem, a da ti ne znaš, da ne posumnjaš, da ja nosim najljepše tkanine preko svog blijedog lica. I da ti niko nikad neće znati reći ono što ja želim, jer to nećeš moći kupiti, bojim se da je preskupo. Ispod moje crvene kose, odavno rastu samo tajne i bijeg od onog što više neću imati

30.06.2015.

Ako još ikad..

Ako još ikad pobješnjeli mjesec krene da luta mojim nebom, što sam ga godinama poput lopova u svojim zidovima čuvala, nećemo više biti drugari. Ako još ikad moje vezove odnese vjetar, nemarno i sebično, pokidat ću sve štipaljke i štrikove. Ako još ikad dosadna kiša, uplaši i rastuži moje suncokrete, pisaću milion pisama suncu i molit ću da otjera njene oblake. Ako me godine upitaju za bore ili nečiji prsti za ljubav, tražit ću još malo, bar malo samoće, da mogu pravedno izabrati. Ako tad uspijem sebe kupiti, postat ću zvijezda u inat trnu.

07.06.2015.

šaraš

U tvojim džepovima, dječiji snovi zveckali su poput klikera, očajno sam molila da ih pustiš vani, a ne da se igraš njima. Posmatrala sam tvoje poglede, čitala ih i bojila, bojom sreće. Uplašeno se radovala svakom uspjehu, nalijepila nove papire, da možeš ponovo pisati, ali ti ne znaš. Šaraš. Pokušavam dodirnuti tvoje iznemogle ruke, od ničega. I tvoju podsvijest preduhitriti moram, dugujem ti još, u ime djetinjstva, možda i nisam baš sve pokušala.

28.04.2015.

high

Zapalila sam, sama, sebično, sjedim. Lijepo je, nekako spokojno. Posmatram svoje tek sređene nokte, duge, nalakirane, čudno, mojoj kariranoj pidžami baš i ne pristaju, ni mojoj ličnosti, ni mojim otrcanim starkama, al' jebiga ponekad imam pravo na nešto protiv svoje volje. TV mi je totalno zamagljen, osjećam toplinu peći i čujem zvuk računara, sluh mi je izoštren a vid zamagljen, da je bar pronaći neki balans. Osluškujem zvukove automobila, sat je usporen, a srce ubrzano, ja nježno pomijeram tijelo i kuckam, pa iznova čitam ono što sam prethodno pisala. Razmišljam o filmu koji sam sinoć do pola gledala, zaspala sam,trebala bih ga večeras do kraja pregledati, ali ne mogu se sjetiti naziva, jao. Ova noć je jako čudna.

12.04.2015.

Ničiji smo.

Ostali smo zatečeni ovim proljećima, kad sve se, kako kažu budi, budi se savjest i osjećanja, prekidaju ljubavi iz monotonih zima. Kad navike zaista postanu navike. Duge šetnje, naši zamršeni prsti, čekanje na krovu, gitara i cigare, opet su beznačajne stvari. Pa želimo pobjeći iz svojih kaveza i (ne)sebično puštamo sve zarobljene u istim. Proljeće je, skidamo vunene kape, teške kapute, širimo ruke kišama, suncu i dugama, ne pripadamo ovdje, ničiji smo. Vozim biciklo i smiješim se svemu, nosim žute cvjetiće u kosi. A onda bacam kamenčiće na svoj odraz u rijeci, iskrivljen je, ne mogu da ga zavolim, ni svoju zamršenu crvenu kosu, ni poderane starke, tamni lak na noktima, ni lica sa maskama, uplašena sam svojim proljećem.

06.04.2015.

tijela od uljanih boja

Pobjegli smo iz svojih gradova, iz svojih zidova, tijela i glava. Sad lutamo svemirom, tijelom od uljanih boja. Živimo u muzici, pjesmama, knjigama, filmovima i starim prašnjavim pločama. Ljubav smo poklonili hrđavim mostovima, klupama, krevetima, razbacanim stvarima po našim hodnicima, psima, mačkama, pticama i nikako ljudima nakon svih tih ljudi. Pažnju smo darovali sjećanjima, njegujemo ih i farbamo da ne blijede. Ponos smo proglasili čvrstim karakterom, jer ko to, kao zaslužuje nas. Svako jutro prošetamo depresiju našim blatnjavim cipelama, volimo nemir, tablete i jad. Da smo bar ostali u našim zidovima, možda i ne bi ovako memli bili.

02.04.2015.

Dobra jutra

Ne znam za vas, ali meni su najljepša ova sunčana jutra, bez grižnje savjesti, bez lažnih osmijeha, uštimanih poruka za dobro jutro, za dobar dan, poljubaca iz navike, gorke kafe napravljene „s ljubavlju“ i svih tih razrađenih stvari. Zato volim ova sunčana jutra, dok pijem kafu sa svojom slobodom, praznog srca za buntovnike, a punom dušom zbog toga, konačno slobodna, dušom slobodna.

22.03.2015.

herojstvo

Treba mi bijeg iz tvojih korica, iz tvojih slova, početka i kraja. Treba mi sloboda, pogled na maštu sa mojih prozora, s druge strane mene, daleko od nas. Trebaju mi nedjelje, izvikano dosadne, najljepše, posebne, da prkosim uspavanima. Spotakla sam se na sitne kamenčiće, ležim, smijem se i želim, očajno želim, ne vratiti se tamo. Jer su tebe uplašili moji bijegovi, jer kažeš da poznavajući mene znao si dvije osobe, jer misliš da meni samo treba vremena, čekat ćeš, jer kažeš, ma i vrijeme je danas loše, oh i sutra će biti i stalno pitaš i stalno moliš, želiš razloge. Meni samo treba zraka, stežeš me tako jako da boli, lomiš me, na sitne komadiće, počinjem da vrištim i plačem istovremeno, psihički sam potrošena, zato bježim. To nije kukavičluk, to je moje jedino herojstvo

08.03.2015.

Otišla sam tamo..

Otišla sam tamo gdje mogu prljati, blatom šarati, bojama pisati, jer meni je to lijepo. Otišla sam tamo gdje mogu šutjeti, plakati ili pjevati, jer me niko neće pitati, zašto. Popela sam se, do sebi, svojih zvijezda, jer sam trnje zamijenila ružama. Iskočila iz kreveta, čupava i umazana, skuhala kafu, napravila sebi ljuljačku, pojačala sunce do kraja, i ostala. U sebi, u svom najljepšem neredu.


Stariji postovi

Utopia
<< 06/2017 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930


MOJI LINKOVI

https://www.youtube.com/watch?v=lkazf4nMYwU
https://www.youtube.com/watch?v=lkazf4nMYwU

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
8942

Powered by Blogger.ba